Prekomjerna je proizvodnja, navodi Norman Bryson na početku svog eseja o izobilju u slikarskom žanru mrtve prirode u Nizozemskoj 17. stoljeća, jedan od simptoma industrijskog doba – od industrijske revolucije ljudski rod, barem u Europi, pamti samo obilje[1]. Možda raspoređeno u različitim omjerima, dodala bih. No stalna proizvodnja suviška pokretač je i sredstvo regulacije tržišta – i obilje koje ona nosi u konačnici predstavlja osigurač daljnje proizvodnje, tako ukorijenjene u idealno transparentnom profitu protestantizma. U vjerojatno najbogatijem dijelu svijeta 17. stoljeća, kolonijalnoj i trgovačkoj Nizozemskoj, u kojoj oholost plemstva i gramzivost svećenstva nisu priječile sposobnosti privređivanja čestitih građana, slikarstvo je bilo među najprofinjenijim pokazateljima bogatstva.

Među umjetnicima koji su dolazeći iz postindustrijske i tranzicijske Hrvatske privukli veliki interes kolekcionara ističe se Kristian Kožul, koji brižljivo pronađene i odabrane objekte čija pojavnost može izazvati snažne emocije – od gasmaski i vojne opreme do dječjeg namještaja i bolničkih pomagala – zaodijeva u prebogato ruho stakalaca, čipke, staklenih perli i prijeteće metalne dekoracije.